Njena stvarnost: mit, činjenica, mogućnost
iz magazina lovesensa
Litvanska naučnica Marija Gimbutas tvrdi da je nekada postojala kultura koju je ona nazvala Starom Evropom. Njeni pripadnici obožavali su princip Boginje, a iza sebe su ostavili predmete koji svedoče o miroljubivoj, "ženskoj" verziji civilizacije.
Dvadeset godina od smrti naučnice i jedne od vodećih arheologa, Marije Gimbutas (1921-1994), povod je da se podsetimo njenih ideja. Gimbutas svakako nije spadala u "obične" arheologe, na čije je neodobravanje neretko nailazila. Zamerali su joj da je previše slobodna u interpretacijama naučnih podataka, dok je ona svoje kolege smatrala previše krutim.
Marija Gimbutas je bila svestrana osoba, sa velikim znanjem ne samo iz oblasti arheologije, već i etnologije. Doktorirala je arheologiju 1946. na Univerzitetu u Tibingenu, potom je emigrirala u SAD, gde je provela neko vreme kao istraživač na Harvardu, da bi konačno 1963. postala profesor Evropske arhelogije, na U.C.L.A. univerzitetu u Los Anđelesu, gde je predavala skoro do kraja života. Njene najpoznatije knjige - "Boginje i bogovi Stare Evrope", "Jezik Boginje" i "Civilizacija Boginje", prikazuju sliku drugačije neolitske Evrope, koja se kosi sa tradicionalnim pogledom na praistorijska društva.
Gimbutas je tvrdila kako nam brojna arheološka nalazišta u Evropi, naročito na Balkanu (uključujući i ona vezana za Lepenski vir i Vinčansku kulturu), govore o postojanju Stare Evrope, civilizacije koja je cvetala između 6500. do 3500. godine pre naše ere. Evropa je u tom dobu uživala u miru, dok su umetnost i kultura bili posvećeni obožavanju Boginje, univerzalnog majčinskog i ženskog principa rađanja, stvaranja i plodnosti celokupnog sveta. Do ovakvog zaključka Gimbutas je došla na osnovu brojnih figura, za koje je ona smatrala da su posvećene Boginji, kao i na osnovu odsustva oružja i drugih arheoloških podataka koji bi ukazivali na ratove.
Prema Mariji Gimbutas, ideja da je rat deo civilizacije i da je neizbežan u kompleksnim društvima, bila je pogrešna. Zbog tog pogrešnog stanovišta, kulture neolitske Evrope uglavnom su posmatrane kao zametak nečega, odnosno kao nerazvijena društva sa nejasnom i nerazrađenom religijom i socijalnim odnosima. Gimbutas je tvrdila upravo suprotno. Inspiraciju u njenoj viziji mirne neolitske, "ženske" Evrope, našli su mnogi: feministkinje, umetnici, ekolozi i razni duhovno usmereni ljudi.
Ne vladavina, već obožavanje žena
Gimbutas nije zastupala ideju da je društvo u doba njene Stare Evrope bilo matrijarhalno, što bi bilo samo suprotno od patrijarhalnog, odnosno vladavine muškaraca. Žene, tvrdila je ona, nisu "vladale", već su imale posebno, centralno mesto u kulturi i društvu. Ljudi su, prema Gimbutas, živeli u harmoniji: žene su upravljale hramovima i zato imale glavnu ulogu, dok su se muškarci bavili fizički zahtevnijim lovom, građenjem kuća i plovidbom.
Poljoprivreda je bila glavna delatnost, a između zemlje i žene, odnosno Boginje, stavljan je znak jednakosti. Boginja je, budući da je simbol života, bila prisutna svuda: u ljudima, životinjama, biljkama i celom svetu. Njene umetničke predstave su zato raznolike, ali samo predstavljaju različite aspekte istog principa. Najtipičnija je predstava Boginje sa preuveličanim polnim karakteristikama žene: grudima, zadnjicom i vulvom. Ovo, međutim, nije bila praistorijska pornografija, već simboličko naglašavanje plodnosti.
Mnoge figure Boginje predstavljane su kao životinje ili sa životinjskim maskama na licu, kako je to tumačila Marija Gimbutas. Na primer, mnoge pronađene figure iz ovog perioda imaju lica sa ptičijim kljunovima, jer su ljudi, posmatrajući ptice kako se neumorno brinu o potomstvu, u njima videli oličenje Boginje. Medved, odnosno medvedica, čija je zaštitnička predanost mladuncima veoma poznata, bio je drugi simbol Boginje - zato imamo niz figura sa medveđim karakteristikama na licu, a pojedine i sa detetom (mladuncem) u naručju.
Veoma su retki prikazi individualnih ljudi, bez maski, što upućuje na to da u ovom društvu nije bilo nadmetanja i posebnih ličnosti koje bi se izdvajale: bilo je to društvo jednakih neindividualaca. Nema pojedinaca koji su sahranjeni bogatije od drugih: sahranjivanje je bilo vrlo jednostavno, u skladu sa verovanjem u cikličnost života. Polaganje u zemlju je značilo vraćanje u matericu Zemlje i nov začetak.
Vizija drugačijeg sveta
Treba imati u vidu da su ove interpretacije izazvale negodovanje kod mnogih njenih kolega naučnika. Smatrali su da je nemoguće brojne i veoma raznolike figure iz ovog ogromnog vremenskog perioda i sa prilično velikog prostranstva Evrope, proglasiti sa takvom sigurnošću za predstave jedne jedine Boginje i na osnovu toga izvlačiti precizne zaključke o tome kako su ljudi živeli i u šta su verovali.
S druge strane, Gimbutasovu niko nikad nije u potpunosti odbacio kao irelevantnu naučnicu: jer njen doprinos arhelogiji je ogroman. Njena "Kurganska hipoteza" o praindoevropskoj domovini u Pontijsko-kaspijskoj stepi je i danas dominantna među naučnicima. Ono što joj je zamereno je to što se kao naučnica "drznula" da tamo gde nedostaju "konkretni" podaci koristi imaginaciju i stvori jedinstvenu viziju, kao i veliko poznavanje folklora.
Ta vizija je u suprotnosti sa onim što se danas očitava kao skup vrednosti naše civilizacije. Ali baš zato je uzbudljiva sada, kada sve više ljudi sumnja u te vrednosti. Možda Stara Evropa nije nikada ni postajala u takvom obliku kako ju je opisala Marija Gimbutas, ali ipak ne možemo da se ne divimo ljubavi potencijalnih Starih Evropljana prema Zemlji, prirodi i životu. Sve su to osobine koje su nam potrebne u današnje vreme ekološkog kolapsa, ratova i preterane individualnosti.
Kurganska hipoteza
Do velike promene, prema teoriji Marije Gimbutas, počelo je da dolazi počev od 3000. godine pre naše ere, kada su na teritorije miroljubivih starih Evropljana, koji su obožavali Boginju-Majku-Zemlju, počela da upadaju indoevropska plemena, koja su obožavala solarno, muško božanstvo, odnosno oca. To su bila patrijarhalna, izrazito hijerarhijska i ratnička plemena na konjima, koja su brzo prevladala.
Potvrda ovoj teoriji, govorila je Gimbutas, jesu brojni ostaci oružja koji se od ovog vremena pojavljuju u arheološkim slojevima. Promena je bila korenita. Obožavanje Boginje otkrivalo je verovanje u cikličnost vremena, u kojem se smenjuju rođenje, smrt i ponovno rođenje.
Indoevropski koncept vremena je linearan: osoba nakon života prelazi u zagrobni život. Indoevropljanin se plaši smrti i u njoj vidi prekid, dok je u kulturi Stare Evrope obožavanje Boginje obezbeđivalo sigurnost da se život neprestano obnavlja u neprekidnom ciklusu života i smrti.
~
Što učiniti nakon čitanja ovog članka i nekoliko knjiga autora A.P.Kezelea na tu temu...? Da li je dovoljno osloniti se na postojeće dokaze koje brojni kolege arheolozi pokojne Marije Gimbutas smatraju nedovoljnima da bi podržali njenu teoriju o postojanju stare civilizacije koja nije bila hijerarhijski i ratnički nastrojena...?
Možda nam je duboka čežnja za postojanjem takve -manje ili veće- civilizacije preduboka a da bi se predali kompletnoj sumnji i odbacivanju te teorije.
Nije li sama naša čežnja određeni dokaz da je ljudima miroljubivost i jednakost u odnosima prirodna u najmanju ruku kao i sposobnost za ratovanje?
...možda je vrijeme da razbistrimo za čim toliko čeznemo, da krenemo raskopavati naše unutarnje slojeve koji skrivaju tko zna kakvu urođenu sklonost razvijenijoj ljubavi i ljepoti, i učinimo prve korake prema drugom dijelu stvarnosti koja može biti i jeste drukčija od ovog jednog njenog lica koje poznajemo.
Svima...
Sretan Uskrs svima koji slave ovaj dan, a osobito onima koji ga slave s istinskim osjećajem za uskrsnuće Života.
Zelim li pisati? Sto zelim pisati?
Roselino, djevojko.
Po koji put pises samoj sebi u nadi da ces ovaj put uspjeti slobodno pisati svojom dusom i mislima, bez da pokleknes pred ikakvom preprekom? Ni sama ne znas odgovor na to pitanje, ali znas da si to zapocela vise puta nego sto je prstiju na tvojim rukama i nogama. Cak ne znas ni koji je razlog zbog kojeg zelis pisati, niti postoji li uopce razlog ili je to samo sapat tvog straha da prozivljavas dane bez ikakve aktivnosti i posvecenosti icemu. Zelis li pisati? Zelim li pisati? Ako je odgovor na oba pitanja potvrdan tad se moram pitati sto zelim pisati?
Don Miguel Ruiz kaze da cijelom svijetu mozemo lagati, ali da sami sa sobom mozemo i trebamo biti iskreni. Ja se slazem s tim covjekom... jer njegove rijeci osjecam u samom centru svog mozga i svojih grudi. Odabrala sam slijediti svoju intuiciju, a ona mi porucuje toliko njezno, njeznije od mjeseceve svjetlosti da slusam don Miguela.
Trebam izlijeciti samu sebe, trebam nastaviti buditi svoju ljubav, a don Miguel me kao nitko dosad ne podrzava toliko zdravo i prirodno.
U medjuvremenu, sto ja zelim pisati? Za koga?
Szomorú csallang
...ili mrtve koprive.
Tako dojmljivo divlje cvijeće.
Tri ptičice
Nešto divlje, nježno, nevino, jednostavno, a vrlo živo i vrlo stvarno.
Cvat višnje, zrnce foto efekata, mono no aware, 84
Moja mala magija, stvorena dok sam ležala na boku, u polumračnoj sobi, s mobitelom u ruci i cvijetom višnje ubranim na moju inicijativu pola sata prije 'poziranja'...
Samo makro efekt, negativ efekt, i eto jednostavne fotografije jednog isto tako jednostavnog ali meni neodoljivog cvijeta.
Poželjela sam ga dodirnuti jer me zanimalo da li miriše... a ako išta na svijetu volim onda je to miris proljetnog cvata s voćki.
Ove godine sam se uvjerila da su šljive te koje svojim cvatom obogaćuju zrak koji me opija. Shvatila sam to jer ovog proljeća
zrak nije mirisao, a šljive nisu cvale.
Ovog proljeća se nisam opila mirisom, ali jesam pogledom na krošnje višanja i trešanja, te sad samo mogu uzdahnuti i pomisliti mono no aware.
(pojam neizrecive tuge svih stvari,osjećaj prolaznosti
svega,koji proizlazi iz budističkog učenja o prolaznosti ovog materijalnog
svijeta)
Djevojka sa seoskih drumova, 85
Postoje iskustva koja istodobno bude osjecaje zadovoljstva i osjecaje tuge. Radost i grc unutar jedne emocionalne reakcije na neko iskustvo, ili neku stvar.
To sam iskusila jucer... tijekom i poslije moje setnje osjeckom promenadom i Starcevicevim trgom, Korzom.
Naizgled sasvim uobicajena setnja, nesto u potpunosti obicno za mnoge Osjecane, ali ne i za mene... jer ja sam jucer prvi put u svom zivotu prosetala setalistem uz Dravu.
Nikad ranije nisam, iako mi je dolazila u misli ta mogucnost, da budem na mjestu koje je drukcije od onog na kojem se svakodnevno krecem, gdje vise razlicitih ljudi cirkulira, gdje se osjeca svjezina rijeke.
A ta svjezina mi je poznata jer sam nekad davno znala setati s mamom uz Dunav, i jako sam voljela zrak osvjezen vodom.
Jucer sam shvatila da sam ja djevojka navikla na seoske drumove koji su uvijek poluprazni. Da ne obracam paznju na dio setalista namjenjen biciklistima, da ne znam osnovno pravilo hodanja/vozanja medju ljudima, i ne drzim se jedne strane nego obilazim ljude ispred sebe ili se sklanjam onima koji idu prema meni.
Nisam navikla na boravak u gradu, nisam navikla misliti na promet oko mene. I to me je zaboljelo, isto toliko koliko me je iritiralo mamino (njezno) usmjeravanje kuda i kako trebam ici.
Osjecala sam se zaostalo i pomalo djetinjasto, iako znam da je djetinjasto da ocekujem od sebe snalazenje u necemu sto nikad ranije nisam iskusila.
Trebalo mi je dugo i predugo vremena da ostvarim nesto uobicajeno za mnoge ljude, i ne mogu a da ne budem tuzna zbog toga. Ali ipak... zahvalna sam sebi na tome sto me osjecaji neupucenosti i predugog cekanja nisu sprijecili da osjetim zadovoljstvo novim oblicima koje sam vidjela.
Odusevila me je promenada, bilje i mala drvca koji su posadjeni uz rub setalista, klupe pored tih malih zelenih oaza. Mogla sam cijelo vrijeme provesti pokraj jedne od klupa, gledajuci u Dravu i biljke, medju kojima se usput receno nalazi i sakura! Nisam mogla a da ne prepoznam njene krupne i njezno ruzicaste cvijetove gusto nanizane niz grancice.
Preplavili su me osjecaji vrlo razlicitog spektra boja, umorila sam se psihicki, ali sam ipak sebi jedno obecala: sto prije se vratiti gradskoj atmosferi, u sljedecih 10 dana, uz pomoc Svemoguce, i ono sto je najvaznije: ne sazaljevati djevojku naviknutu na male okvire sela.
O samoprihvaćanju i kreiranju, 86
...vratit ću se ponovo primaveri i njenim prvim biljkama koje se otvaraju i pokazuju svoju individualnu ljepotu.
Tulipan, narcis, zumbul, lavanda, ružmarin, neven, lišće juke, mladi izdanci božura; svi su toliko različiti, toliko jedinstveni, a toliko prelijepi u svojoj unikatnosti.
Narcis ne može biti zumbul ne može biti tulipan ne može biti božur.
Jedno se ne može transformirati u drugo, nije mu dana ta mogućnost, baš kao što ni ljudima nije dano da napuste tijelo i gene koje imaju, unatoč svim njihovim pokušajima da izađu iz samih sebe, da se odreknu svoje kože, svojih misli, i postanu netko drugi, neka druga jedinstvena osoba ili neki avatar kojeg su kreirali u vlastitim mislima.
Ne shvaćaju da izmišljena slika s kojom se svom svojom snagom žele poistovjetiti sadrži dva lica: jedno prijateljsko a jedno neprijateljsko.
Slika koju stvaramo o sebi će nas zagrliti i učiniti nas čarobnjacima, kreatorima vlastite osobnosti, ali samo ukoliko smo u miru s onim s čime smo došli u postojanje u kojem se nalazimo, samo ako smo u miru s time da smo božur a ne lavanda.
Dok će nas slika koju stvaramo o sebi dočekati dvosjeklim mačem, ukoliko poričemo ono što jesmo, ukoliko nijanse i oblike koje su nam dani obavijamo zabludom i odbijanjem.
Sposobni smo za transformaciju, unutar prelijepog i jedinstvenog okvira kojeg nam daje priroda.
To je ono nešto što nas čini različitima od bilja i životinja: sposobnost kreiranja samih sebe.
Mi smo sukreatori naše osobnosti, a samo jedan trenutak iskrene i bistre pažnje koju poklonimo jednom cvijetu ili divljoj travki može nam biti primjer kako da budemo u miru s onim što nam je dano da budemo, što smo možda sami odabrali u nekoj drugoj stvarnosti koje iz ovog kuta postojanja nismo svjesni.
O proljetnoj prirodi, 87
Oživljena toplina,
nebo koje svojom vedrinom i prostorom grli baš sve pod sobom,
sasvim obnažene grane stabala koja se bude iz svog mirnog zimskog sna,
vlati svježe trave,
sve postoji zajedno u jednom jedinom trenutku, neovisno o tome hoće ijedna
osoba posvetiti ijednu svoju emociju bilo kojem od tih različitih lica proljeća.
Sva sreća da se ta izuzetna ljepota prirode ne raspline kad je ljudsko biće postane
svjesno. Neee... ona ostaje, ta kraljica realne ljepote.
Dobrodošlica Primaveri, 88
Prvi proljetni danu, ljubim te svakim dijelićem svoje svijesti.
Opet si ovdje. Mada se u nekim trenucima činilo kako sivo lice hladnoće nikad
neće ustupiti svoje mjesto toplini, i omogućiti koži da bude izložena Suncu.
Prirodni svijet zbilja poručuje da se sve mijenja, teče, preoblikuje, obnavlja;
ukazuje nam na to da je kružnica prisutna posvuda, od nebeskih tijela pa sve
do načina na koji svojim oblikom simbolično prikazuje tijek jednog ciklusa.
Živimo na okruglom tijelu. Grije nas okruglo tijelo. Zašto ne bi osvijestili ili
kreirali našu unutarnju kružnicu Ljubavi koja bi obavila sve što nosimo u sebi,
sve što stvaramo od nas, sve što odašiljemo, baš onako kako samo Postojanje
obavija različite oblike života?
Imamo tu moć, jer mi smo kreatori našeg osobnog delikatnog univerzuma.
Ugledajmo se samo na Prirodni svijet, kojeg smo dio, koji nas nosi takve
kakvi jesmo.
Dobro mi došla, voljena moja Primavera.
